|
So many feelings.
Tiho je. Mračno. Hladno.
Jedino vjetar zavijaše po prozorskim daskama.
Točno se siječam toga dana.
Trinaesti petak.
Bila sam još klinka.
Moja tamna duga kosa padala mi je preko očiju.
Ellie bi se čudila kako išta mogu vidjeti kroz te duge šiške.
Ali sada... Nema se tko više čuditi.
Ellie nema. Ne, ne mogu se pomiriti s tim. Ellie mi je bila poput sestre.
Zašto? zašto se to moralo dogoditi? Dala bih baš sve da vratim to prokleto vrijeme. Još mi je u mislima poput vizije njena plava kratka kosa koju bi uvijek ukrašavala raznobojnim pramenovima te njeno blijedo lice s dva ogromna crvena kruga. Uvijek bi bila nasmijana. Uvijek je pratila modu,za razliku od mene.
Ja volim crno. Crno oduvijek,zauvijek. Sada pogotovo.
Ellie je uvijek bila šarena.
Znala je kako razveseliti ljude, koja god situacija bila.
Ellie, trebam te sad više nego ikad!
Uvijek je znala što volim, što e, što je dobro, što zlo...
Bile smo najbolje prijateljice.
I proklela bih dana kada nestala je iz mog života... Zauvijek.
Opet sam na početku. Nema nigdje nikoga, sama sam. A i tko brine za mene? Nitko. A i želim da bude tako.
Ellie bi. Ne mogu je izbrisati iz misli. Ne mogu zaboraviti nekoga tko je cijeli život bio uz mene i poznavao me najbolje.
Sada... Želim osvetu.
Znam. Nije ju lako dobiti.
Bilo je to petka 13. Običan dan. Najobičniji. Nikada nisam bila praznovjerna pa ni tada.
Ima li to veze s petkom 13.?
* * *
Svi smo se morali skloniti u kuću. Bila je gadna oluja koja je samo tako otkidala drveće,slabije građevine.
Vani je sve tutnjalo,udaralo,treštalo.
Roditelji nam nisu htjeli reći o čemu se točno radi.
Ali tek sada znam...
Svi smo bili na okupu. Moji i Ellini roditelji, Tetak i teta,sestrične,bratić,naši ljubimci.
I sada ih vjerno čuvam. I brinem se za njih. Jedina prava uspomena na Ellie.
Osim tog prokletog kristala.
Kristala o kojem je ovisio moj i Ellin život.
Ja sam se izvukla,ali Ellie nije.
I sada bih razbila na milijun komadića tu stvarčicu.. Da opet ne ovisi o nečemu..
Ali ovog puta ne o životu. Već o ravnoteži. Suprotnosti. U Drugom Svijetu.
Nešto snažno puknulo je na naša vrata.
Ellie i ja smo se strahovito bojale. Osjetilo se da je ogromno. Teško. Jako.
To nešto na vratima je počelo sve jače nabijati. Svi smo samo samo stali i gledali hoće li se nešto dogoditi.
Ali Ellie... Zašto sam joj to dopustila?
Da sam barem ja tada bila na njenom mjestu...
Nastavak..?
|
